Uvek svi znaju za nesreću i zlo, samo dobro ostaje skriveno

Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini i najćešce bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogucih tokova, a u drugi ce me ubaciti samo druga slučajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta.

Mehmed Meša Selimović je bio istaknuti srpski i jugoslovenski pisac iz Bosne i Hercegovine, koji je stvarao u drugoj polovini 20. veka. Rođen je 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1930. upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska književnost Filozofskog fakulteta u Beogradu.


Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Građanske škole, a potom je 1936. postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. Prve dve godine rata živeo je u Tuzli, gde je bio uhapšen zbog saradnje sa Narodnooslobodilačkim pokretom, a u maju 1943. godine prešao je na oslobođenu teritoriju. Tada je postao član Komunističke partije Jugoslavije i član Agitpropa za istočnu Bosnu, potom je bio politički komesar Tuzlanskog partizanskog odreda. Godine 1944. prešao je u Beograd, gde je obavljao značajne političke i kulturne funkcije. Od 1947. godine živeo je u Sarajevu i radio kao:profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor „Bosna-filma”, direktor drame Narodnog pozorišta, glavni urednik IP „Svjetlost”.



Ovako je veliki Meša govorio:
  • Zlo se samo snagom dokazuje, sve ostalo pameću. 
  • Nezadovoljstvo je kao zver: nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača. 
  • Kad mi je teško, bežim u samoću; kad mi je još teže, tražim dobre ljude.
  • Razuman se hrani da živi, a lud živi samo da se hrani i goji. 
  • Svakome ću priznati pravo da me prevari – osim prijatelju! 
  • Kad bi Bog kažnjavao za svako učinjeno zlo, ne bi na zemlji ostalo nijedno živo biće. 
  • Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja, ni čistog života. 
  • Čovjek treba da se odrekne svega što bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razočarenje neizbježni. Moramo se odreći ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo uništiti svoju ljubav, da je ne unište drugi. Moramo se odreći svakog vezivanja, zbog mogućeg žaljenja. 
  • Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini i najćešce bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogucih tokova, a u drugi ce me ubaciti samo druga slučajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta. Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog odredjenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati u toku miješanja. Ne možeš je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš ili potoneš.


Izvor: kurir.rs
Ознаке:

Post a Comment

[facebook][blogger]

Contact Form

Name

Email *

Message *

© Copyright 2014 | "EVROPA NA DLANU" | Informacione uslužne delatnosti |. Theme images by kickers. Powered by Blogger.
Javascript DisablePlease Enable Javascript To See All Widget